Hari Poter (lik)
Ovo je članak o liku iz knjiga i filmova Hariju Poteru. Za informacije o seriji knjiga o Hariju Poteru, vidi: Hari Poter.
Hari Poter lik
Danijel Redklif kao Hari Poter u filmu Hari Poter i Red feniksa
Hari Džejms Poter (Harry James Potter)
Pol
muški
Boja kose
crna
Boja očiju
zelena
hogvortska kuća
Grifindor
poreklo
punokrvan
vernost
Albusu Dambldoru
tumač na filmu
Danijel Redklif
prvo pojavljivanje
Hari Poter i Kamen mudrosti
Hari Džejms Poter (rođen 31. jula 1980. godine)[1], sin jedinac Džejmsa Potera i Lili Poter, je glavni lik u serijalu knjiga i filmova o Hariju Poteru.
Harija Potera u filmovima tumači mladi glumac Danijel Redklif. On je glumio Harija u svih pet filmova: "Hari Poter i Kamen mudrosti", "Hari Poter i Dvorana tajni", "Hari Poter i Zatvorenik iz Askabana", "Hari Poter i Vatreni pehar" i "Hari Poter i Red Feniksa". Ovaj lik tumačiće i u šestom delu, "Hari Poter i polukrvni princ", koji se u bioskopima očekuje 2008. godine.
Sadržaj[sakrij]
1 Početak
2 Život kod Darslijevih
3 Pisma sa Hogvortsa
4 Putovanje peronom devet i tri četvrtine
5 Kamen mudrosti
6 Dvorana tajni
7 Zatvorenik iz Askabana
8 Vatreni pehar
9 Red feniksa
10 Sve Harijeve ljubavi
11 Harijevi rezultati sa O.Č.N.
12 Harijeva karijera
13 Vidi još
//
[uredi] Početak
Adrijan Rolins kao Džejms poter, Džeraldina Somervil kao Lili Poter i jedan od statista kao jednogodišnji Hari u filmu Hari Poter i Kamen mudrosti.
Hari Poter rođen je 31. jula 1980. u Godrikovoj dolini, jednom od mnogobrojnih čarobnjačkih naselja u Britaniji. Sin je jedinac pokojnog bračnog para Poter, Lili i Džejmsa.
Čuven je u čarobnjačkom svetu po svom obračunu sa zlim čarobnjakom Lordom Voldemorom, glavnim negativcem u serijalu, kada je bio star samo godinu dana. Voldemor, jedan od najmoćnijih čarobnjaka svih vremena, izgubio je u ovom obračunu sve svoje moći.
Voldemor je, čuvši proročanstvo o dečaku koji će ga poraziti, krenuo ka kući Poterovih, sa namerom da ih sve ubije. Voldemor je najpre ubio Džejmsa, koji je pokušavao da ga zadrži, da bi dao Lili vremena da uzme Harija i pobegne. Ali, ona nije mogla da ode i ostavi ga. Voldemor je onda krenuo na Lili, koja je umrla dok je pokušavala da zašititi sina, što je Hariju dalo jednu vrstu magične zaštite. Voldemor je pokušao da ubije Harija avada kedavra kletvom, kojom je ubio i Harijeve roditelje, ali čin je pošla nizbrdo zbog zaštite koju je Hariju dala njegova majka i okrenula se protiv Voldemora. Voldemor, koji je proveo nekoliko godina koristeći moćnu crnu magiju pokušavajući da dobije besmrtnost, uspeo je da preživi smrtnu kletvu, ali samo kao slabašna senka prethodnog sebe. Pobeđen i bez magičnih moći, Voldemor se sakrio, a Hari je postao slavan u čarobnjačkom svetu kao "Dečak koji je preživeo". Ipak, ostao mu je ožiljak u obliku munje na čelu, za koji će se kasnije ispostaviti da je izvestan vid spone između Harija i Voldemora.
Hari izgleda potpuno kao svoj otac, osim što ima majčine oči i ožiljak u obliku munje na svom čelu. To što ima iste oči kao majka biće jedna od presudnih stvari u knjigama.
[uredi] Život kod Darslijevih
Direktor Hogvortsa i vrhovni član Reda feniksa, Albus Dambldor ostavlja Harija kod Darslijevih. Petunija Darsli je rođena Lilina sestra i Hari će u njenoj kući biti bezbedan. Dambldor im ostavlja pismo u kojem im je sve objasnio, ali oni nikada sa Harijem nisu postupali kao sa rođenim sinom.
Za Dadlijev jedanaesti rođendan, Darslijevi i Hari odlaze o zoo-vrt. Tamo Hari razgovara, ni sam ne zna kako, sa zmijom. Dadli gurne Harija da bi video zmiju bolje, a Hari, besan, učini da staklo između zmije i Dadlija nestane. Dadli upada u kavez, a zmija se oslobađa. Shvativši šta se dogodilo, teča Vernon kažnjava Harija i oduzima mu sva prava.
[uredi] Pisma sa Hogvortsa
Uoči njegovog jedanaestog rođendana, Hariju počinju da pristižu pisma sovinom poštom. Ne želeđi da Hari sazna istinu o sebi, teča i tetka mu oduzimaju sva pisma. Na sam Harijev 11. rođendan, pojavljuje se Rubijus Hagrid, čuvar ključeva na Hogvortsu, koji Hariju priča istinu o njegovom poreklu i porodici.
Hagrid vodi Harija u Dijagon-aleju da bi ga opremio svim stvarima za Hogvorts. Hagrid mu kupuje sovu, koju Hari naziva Hedviga. Hari potom odlazi kod Olivandera, prodavca čarobnih štapića. Posle mnogo isprobanih štapova, Hari kupuje jedan od zelenike, sa feniksovim perom, od jedanaest inča. Olivander priča Hariju kako je feniks, koji je dao pero za Harijev štapić, dao još jedno pero, koje se nalazi u Voldemorovom štapiću.
[uredi] Putovanje peronom devet i tri četvrtine
Hari odlazi na Hogvorts peronom devet i tri četvrtine, u kome upoznaje Rona Veslija, koji mu postaje najbolji drug. Pored toga, upoznaje Hermionu Grendžer, koja mu tek kasnije postaje najbolja drugarica, Nevila Longbotoma, otkačene Veslijeve blizance i Draka Melfoja, koji mu postaje neprijatelj.
[uredi] Kamen mudrosti
Hari stiže na Hogvorts. Šešir za razvrstavanje želi da ga smesti u Sliterin, ali se ipak odlučuje za Grifindor. Hari tako odlazi u kuću u kojoj su bili njegovi roditelji, kao i sam Dambldor. Pored njega, novi Grifindorci su još Ron Vesli, Hermiona Grendžer, Nevil Longbotom, Šejmus Finigen, Din Tomas, Parvati Petil i Lavander Braun.
Zaštita koju mu je dala majka pomogla je Hariju još jednom, deset godina kasnije kada se Lord Voldemor vratio tražeći Kamen mudrosti. Zaposednuvši hogvortskog profesora Kvirela, Voldemor se vratio na Hogvorts tražeći Kamen. Još jednom je pokušao da ubije Harija, ali Lilina zaštita je ostala u njegovim venama, i Voldemor nije mogao ni da ga dotakne. Opet je bio prinuđen da beži, ostavljajući Kvirela da umre.
[uredi] Dvorana tajni
U drugom delu, u školi biva otvorena tajanstvena Dvorana tajni. Đaci otkrivaju da je Dvoranu, po legendi, sagradio Salazar Sliterin, osnivač istoimene kuće i jedan od osnivača Hogvortsa, koji je u Dvorani ostavio čudovište koje iz škole treba da otera sve koji nisu dostojni da uče magiju - od Blatokrvnih, dece normalskog porekla. Kada se u školu vrati Sliterinov naslednik, on će osloboditi čudovište iz Dvorane i pustiti ga na normalsku decu. Zbog njegove sposobnosti da razgovara sa zmijama, mnogi sumnjaju da je Hari Sliterinov naslednik. Nekoliko đaka je skamenjeno, a na kraju i ubija Džini Vesli. Hari i Ron odlaze u Dvoranu da spasu Džini. Hari sreće Toma Ridla, vlasnika dnevnika u kome je Džini pisala. Ridl je kontrolisao Džini i naterao je da otvori Dvoranu. Ridl otkriva da je Lord Voldemor i pušta Baziliska na Harija. Hari ga ubija mačem iz šešira za razvrstavanje, uništava dnevnik i spasava Džini.
[uredi] Zatvorenik iz Askabana
Hari u ovom delu otkriva da ima kuma Sirijusa Bleka, koji je nepravedno optužen da je ubio trinaestoro ljudi, kao i da je Voldemoru prodao Harijeve roditelje. Hari u to u početku veruje, ali onda poveruje Sirijusu.
Kada su Sirijus i Remus Lupin, prijatelji njegovog oca, odlučili da ubiju Pitera Petigrua, koji je zaista izdao Harijeve roditelje, Hari staje u Petigruovu odbranu, rekavši da je bolje da ga pošalju u Askaban. Međutim, Petigru uspeva da pobegne.
To što je Hari Petigruu spasao život biće veoma važno, pogotovo u sedmom delu.
[uredi] Vatreni pehar
Na Hogvortsu se ponovo održava legendarni Tročarobnjački turnir, u kome se tri magijske škole - Hogvorts, Bobatons i Durmstrang - prijateljski takmiče u znanju i veštini. Međutim, Hari postaje četvrti šampion, ali ga je prijavio neko drugi.
Odjednom, cela škola počne da ga smatra razmetljivcem, čak i sam Ron. Hermiona ostaje uz njega, a Sedrik Digori, drugi hogvortski šampion, pokušava da spreči Haflpafovce da i dalje začikavaju i napadaju Harija.
Te godine, održava se i Božićni bal, na koji Hari poziva Čo Čang. Ali, ona ga odbija, govoreći da se već dogovorila sa Sedrikom. Hari na bal odlazi sa Parvati Petil.
Na samom trećem podvigu, teleportacioni ključ "prebacuje" Harija i Sedrika na jedno groblje, gde se Voldemor ponovo vraća. On ubija Sedrika i bori se sa Harijem, koji uspeva da mu pobegne, po četvrti put.
[uredi] Red feniksa
Čarobnjačka zajednica ne veruje Hariju i Dambldoru da se Voldemor vratio. U Hogvorts stiže nova nastavnica odbrane od mračnih veština, Dolores Ambridž, koja je tu došla kao izaslanik Ministarstva magije. Ambridžova sprečava decu da propisno nauče odbranu, jer misli da Dambldor regrutuje učenike u svoju privatnu vojsku.
Hari i njegovi prijatelji osnivaju Dambldorovu armiju, grupu đaka koji zaista žele da nauče odbranu. Međutim, Ambridžova i njen Inkvizitorski odred otkrivaju DA, a Dambldor preuzima krivicu.
Hari dobija viziju Sirijusa, koga Voldemor muči u prostorima Ministarstva magije. Hari i jedan deo DA odlaze u Ministarstvo, gde se bore protiv Smrtoždera. U bici pogine Sirijus, a ubije ga Belatriks Lestrejndž. Hari želi da ubije Belatriks, ali onda se susreće sa samim Voldemorom.
Dambldor i Voldemor se bore i, u jednom trenutku, Voldemor beži, ali potom što ga vide zvaničnici Ministarstva. Konačno, svet poveruje Hariju i Dambldoru.
[uredi] Sve Harijeve ljubavi
Džini Vesli je bila prva osoba koja je bila zaljubljena u Harija (u knjizi Hari Poter i Dvorana tajni), iako nije imala hrabrosti ni da govori sa njim. U knjizi Hari Poter i vatreni pehar, Hari se zaljubljuje u Čo Čang, i sledeće godine su se poljubili pod imelom. Na kraju te godine, ona i Hari su raskinuli (iako nikad nisu bili pravi par). Na šestoj godini, Hari počinje da se interesuje za Džini, za koju veruje da je „digla ruke od njega“. Ispostavlja se da Hari nikad nije prestao da joj se sviđa – njih dvoje postaju momak i devojka; mada on raskida, jer zna da bi Voldemor lako mogao to da otkrije i povredi Džini.
Na kraju sedmog dela, Hari se na kraju ženi Džini, i oni dobijaju troje dece: Džejmsa, Albusa i Lili.
[uredi] Harijevi rezultati sa O.Č.N.
O.Č.N. je skraćenica za Obične čarobnjačke nivoe (na engleskom: O.W.L. – Ordinary Wizarding Levels), niz testova koje hogvortski učenici polažu na kraju pete godine. Najviša ocena na O.Č.N. testovima je N (natprosečno). Zatim dolazi I (iznad očekivanja), pa P (prihvatljivo), poslednja prolazna ocena. Neprelazne ocene su B (bedno), O (očajno) i T (trol, poput trola – za njih se smatra da su veoma glupa bića).
Astronomija: P
Briga o magijskim stvorenjima: I
Čini: I
Odbrana od mračnih veština: N
Predskazivanje: B
Herbologija: I
Istorija magije: O
Napici: I
Preobražavanja: I
[uredi] Harijeva karijera
U jednom intervjuu nakon izdavanja sedmog dela Hari Poter i relikvije smrti, Džoan Ketlin Rouling je rekla da je Hari postao Auror u Ministarstvu magije, što znači da je ostvario svoje ambicije iz škole. Hari više ne može da priča nemuštim jezikom, ali ne žali mnogo zbog toga.
petak, 16. listopada 2009.
MATO LOVRAK
Mato Lovrak
Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Mato Lovrak (Veliki Grđevac pokraj Bjelovara, 8. ožujka 1899. - Zagreb, 14. ožujka 1974.), hrvatski dječji pisac
Završio je učiteljsku školu i službovao u mnogim mjestima. Pisao je i pripovjetke, ali je osobitu popularnost stekao romanima tematski vezanim uz djetinjstvo. Gradi zanimljivu fabulu s elementima pustolovnog, ali i s didaktikim naglascima. Izuzetno plodan, autor nekih tridesetak knjiga, Lovrak je nekoliko desetljeća zabavljao i odgajao mlade čitatelje izrazom koji svjedoči o vremenu, a odlikuje se maštovitošću i humorom. Djela su mu prevedena na mnoge jezike.
Djela [uredi]
"Družba Pere Kvržice"
"Vlak u snijegu"
"Neprijatelj br.1"
"Zeleni otok"
"Anka Brazilijanka"
"Divlji dječak" (1947.)
"Prijatelji"
"Micek, Mucek i Dedek"
"Devetorica Hrabrih"
"Tri dana života"
"Dijamant u trbuhu"
"Dječak konzul"
"Slamnati krovovi"
"Andrija Jug"
"Doka Bedaković ili 100.000 na cesti"
"Sretna Zemlja"
"Naši dječaci" (1956.)
"Prozor do vrta" (1955.)
Počasti [uredi]
Njemu u čast se održavaju Lovrakovi dani kulture u Matinom rodnom Velikom Grđevcu, na kojima se dodjeljiva i nagrada Mato Lovrak.
Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Mato Lovrak (Veliki Grđevac pokraj Bjelovara, 8. ožujka 1899. - Zagreb, 14. ožujka 1974.), hrvatski dječji pisac
Završio je učiteljsku školu i službovao u mnogim mjestima. Pisao je i pripovjetke, ali je osobitu popularnost stekao romanima tematski vezanim uz djetinjstvo. Gradi zanimljivu fabulu s elementima pustolovnog, ali i s didaktikim naglascima. Izuzetno plodan, autor nekih tridesetak knjiga, Lovrak je nekoliko desetljeća zabavljao i odgajao mlade čitatelje izrazom koji svjedoči o vremenu, a odlikuje se maštovitošću i humorom. Djela su mu prevedena na mnoge jezike.
Djela [uredi]
"Družba Pere Kvržice"
"Vlak u snijegu"
"Neprijatelj br.1"
"Zeleni otok"
"Anka Brazilijanka"
"Divlji dječak" (1947.)
"Prijatelji"
"Micek, Mucek i Dedek"
"Devetorica Hrabrih"
"Tri dana života"
"Dijamant u trbuhu"
"Dječak konzul"
"Slamnati krovovi"
"Andrija Jug"
"Doka Bedaković ili 100.000 na cesti"
"Sretna Zemlja"
"Naši dječaci" (1956.)
"Prozor do vrta" (1955.)
Počasti [uredi]
Njemu u čast se održavaju Lovrakovi dani kulture u Matinom rodnom Velikom Grđevcu, na kojima se dodjeljiva i nagrada Mato Lovrak.
srijeda, 14. listopada 2009.
IVAN CANKAR
Ivan Cankar
Ivan Cankar (10. maj 1876, Vrhnika - 11. decembar 1918, Ljubljana) je bio slovenski pisac, dramaturg i pjesnik.
Biografija [uredi]
Ivan Cankar rođen je 10. maja 1876. godine na klancu na Vrhniki, Slovenija, kao osmo dijete obrtničke porodice. Njegov otac je prehranjivao svoju porodicu radeći kao krojač. Nakon nekog vremena, nakon gubitka posla zbog nedostatka klijentelije, seli se u Bosnu gdje započinje raditi u svojoj struci.
Godine 1882. godine upisuje se u osnovnu školu na Vrhniškeom hribu. Sa odličnim uspjehom je 1888. završio školu i upisao ljubljansku realku. Živio je kod očevog bratića Šimuna, pa se kasnije odselio kada je našao svoj vlastiti stan.
Poslije mature godine 1896., otišao je u Beč studirati tehniku. Ubrzo se predomislio i prepisao na studij slavistike. Po odlasku iz Beča preselio se u Sarajevo, te se kasnije preselio u Ljubljanu.
Ivan Cankar je djelovao u razdoblju moderne i, po mišljenu mnogih, najbolji je slovenski pisac svih vremena. Umro je 11. decembra 1918. u Ljubljani, Slovenija.
Djela [uredi]
Erotika (pjesničha zbirka) (1899)istina i ljubav( knjiga)
Jakob Ruda (1901)
Knjiga za lahkomiselne ljude (novele) (1901)
Stranci (roman) (1901)
U zoru (novele) (1903)
Život i smrt Petra Novljana (povest) (1903)
Gospođa Judit (povest) (1904)
Kuća Marije pomoćnice (roman) (1904)
Krst u gori (roman) (1904)
Martin Kačur (roman) (1906)
Nina (roman) (1906)
Smrt i pogreb Jakoba Nesreče (1906)
Aleš iz Razora (1907)
Krpanova kobila (esej) (1907)
Novi život (roman) (1908)
Kurent (1909)
Komšija Luka (novele) (1909)
Bijela krizantema (esej) (1910)
Volja in moć (novela) (1911)
Lijepa Vida (drama) (1912)
Milan i Milena (roman) (1913)
Grješnik Lenart (1921)
Romantične duše (drama) (1922)
Ivan Cankar (10. maj 1876, Vrhnika - 11. decembar 1918, Ljubljana) je bio slovenski pisac, dramaturg i pjesnik.
Biografija [uredi]
Ivan Cankar rođen je 10. maja 1876. godine na klancu na Vrhniki, Slovenija, kao osmo dijete obrtničke porodice. Njegov otac je prehranjivao svoju porodicu radeći kao krojač. Nakon nekog vremena, nakon gubitka posla zbog nedostatka klijentelije, seli se u Bosnu gdje započinje raditi u svojoj struci.
Godine 1882. godine upisuje se u osnovnu školu na Vrhniškeom hribu. Sa odličnim uspjehom je 1888. završio školu i upisao ljubljansku realku. Živio je kod očevog bratića Šimuna, pa se kasnije odselio kada je našao svoj vlastiti stan.
Poslije mature godine 1896., otišao je u Beč studirati tehniku. Ubrzo se predomislio i prepisao na studij slavistike. Po odlasku iz Beča preselio se u Sarajevo, te se kasnije preselio u Ljubljanu.
Ivan Cankar je djelovao u razdoblju moderne i, po mišljenu mnogih, najbolji je slovenski pisac svih vremena. Umro je 11. decembra 1918. u Ljubljani, Slovenija.
Djela [uredi]
Erotika (pjesničha zbirka) (1899)istina i ljubav( knjiga)
Jakob Ruda (1901)
Knjiga za lahkomiselne ljude (novele) (1901)
Stranci (roman) (1901)
U zoru (novele) (1903)
Život i smrt Petra Novljana (povest) (1903)
Gospođa Judit (povest) (1904)
Kuća Marije pomoćnice (roman) (1904)
Krst u gori (roman) (1904)
Martin Kačur (roman) (1906)
Nina (roman) (1906)
Smrt i pogreb Jakoba Nesreče (1906)
Aleš iz Razora (1907)
Krpanova kobila (esej) (1907)
Novi život (roman) (1908)
Kurent (1909)
Komšija Luka (novele) (1909)
Bijela krizantema (esej) (1910)
Volja in moć (novela) (1911)
Lijepa Vida (drama) (1912)
Milan i Milena (roman) (1913)
Grješnik Lenart (1921)
Romantične duše (drama) (1922)
BRANKO ĆOPIĆ
Branko Ćopić
Rođenje
1. siječnja 1915.Hašani, Bosna i Hercegovina
Smrt
26. ožujka 1984.Beograd, Srbija
Spomenik Branku Ćopiću ispred muzeja u Banjoj Luci
Branko Ćopić (Бранко Ћопић) (Hašani, Bosanska Krupa, 1. siječnja 1915. – Beograd, 26. ožujka 1984.), bosanskohercegovački književnik srpske narodnosti .
Sadržaj[sakrij]
1 Životopis
2 Bibliografija
3 Filmografija
4 Nagrade
5 Izabrane pjesme
//
Životopis [uredi]
Osnovnu školu završava u rodnom mjestu, nižu gimnaziju u Bihaću, a učiteljsku školu pohađa u Banjoj Luci i Sarajevu, te je završava u Karlovcu. Na Filozofskom fakultetu u Beogradu diplomira 1940. godine, pedagoško-filozofsku grupu. Prvu priču objavljuje 1928. godine, a prvu pripovijetku 1936. Djela su mu prevođena na engleski, njemački, francuski i ruski. Bio je član SANU (Srpske akademije nauka i umjetnosti) i ANUBiH (Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine).
Izvršio je samoubojstvo, skokom sa mosta na Savi u Beogradu 26. ožujka 1984. godine.
Bibliografija [uredi]
"Priče ispod zmajevih krila", priče, Beograd 1939.
"Ognjeno rađanje domovine", poezija , Sarajevo, 1944.
"Družina junaka", priče, Beograd, 1945.
"Bojna lira pionira", poezija, Sarajevo, 1945.
"Ratnikovo proljeće", poezija, Sarajevo, 1947.
"Sunčana republika", poezija, Sarajevo, 1948.
"Rudar i mjesec", poezija, Sarajevo, 1948.
"Doživljaji mačka Toše", poezija, Sarajevo, 1954.
"U carstvu leptirova i medvjeda", priče, Beograd,1956.
"Doživljaji Nikoletine Bursaća", priče, Sarajevo, 1956.
"Orlovi rano lete", roman, Beograd, 1956.
"Lalaj Bao, Čarobna šuma", poezija, Sarajevo, 1957.
"Ježeva kuća", poezija, Sarajevo, 1957.
"Ne tuguj bronzana stražo", 1958.
"Partizanske tužne bajke", priče, Beograd, 1958.
"Priče zanesenog dječaka", priče, Beograd, 1960.
"Djeda Trišin mlin", poezija, Beograd, 1960.
"Magareće godine", priče iz djetinjstva, 1960.
"Slavno vojevanje", roman, Beograd, 1961.
"Bitka u Zlatnoj dolini", roman, Beograd, 1963.
"Vratolomne priče", Sarajevo, 1970.
"Noge na klancu, glava na vrancu", priče, Sarajevo, 1971.
"Lijan vodi karavane", pripovijetke, Sarajevo, 1981.
"Bašta sljezove boje", zbirka priča, 1970
Filmografija [uredi]
"Magareće godine" (1994)
"Gluvi barut" (1990)
"Razgovori stari" (1986)
"Smiješne i druge priče", TV-serija (1986)
"Odumiranje međeda" (1982)
"Bježaćemo čak u Liku" (1979)
"Osma ofanziva", TV-serija (1979)
"Mala moja iz Bosanske Krupe" (1978)
"Hajdučka vremena" (1977)
"Četrdeset prva" (1971)
"Orlovi rano lete" (1966)
"Nikoletina Bursać (1964)
"Grob u žitu" (1951)
"Major Bauk" (1951)
"Živjeće ovaj narod" (1947)
Nagrade [uredi]
NIN-ova nagrada za roman "Ne tuguj bronzana stražo" 1958.
Izabrane pjesme [uredi]
WikIzvor ima izvorni tekst na temu:
Branko Ćopić
Na stranicama WikiCitata postoji zbirka osobnih ili citata o temi:
Branko Ćopić
BOSNA
Bosna je zemlja prepuna čari,Trepeta šuma i bljeska vode,Brda joj kite gradovi stari,Nad njima sinji oblaci brode.Čini se, to je začaran krajKroz koji vilu progoni zmaj.
Duboke gore svečano ćuteU mirnoj sjenci bez ljudskog zova,Tu medo tapa niz tajne pute,A obnoć huče premudra sova.Na proplancima, sve ti se čini,Igraju vile na mjesečini.
A vjeverice - uz trku mnogu -repova trista, hiljadu nogu!-Na glavu Bosnu staviti mogu.
I duh rudarski s punom paradom:S pijukom, lampom i dugom bradom,U kristal kucka, kamenje para,Kroz Bosnu traži rudišta stara,Pod zemljom brdo gvozdeno buši,Uz vreli izvor obojke suši.
U gori stijena trepti k'o živa,Niz nju se voda studena sliva,Biserom gori najmanja kap.A već u klancu, blještav k'o srma,Potok se ruši s kamena strmaI pravi prvi pjenušav slap.
Na kraju - gledaj - rijeka se vije,Matica brza sredinom bije...
Branko Ćopić
Rođenje
1. siječnja 1915.Hašani, Bosna i Hercegovina
Smrt
26. ožujka 1984.Beograd, Srbija
Spomenik Branku Ćopiću ispred muzeja u Banjoj Luci
Branko Ćopić (Бранко Ћопић) (Hašani, Bosanska Krupa, 1. siječnja 1915. – Beograd, 26. ožujka 1984.), bosanskohercegovački književnik srpske narodnosti .
Sadržaj[sakrij]
1 Životopis
2 Bibliografija
3 Filmografija
4 Nagrade
5 Izabrane pjesme
//
Životopis [uredi]
Osnovnu školu završava u rodnom mjestu, nižu gimnaziju u Bihaću, a učiteljsku školu pohađa u Banjoj Luci i Sarajevu, te je završava u Karlovcu. Na Filozofskom fakultetu u Beogradu diplomira 1940. godine, pedagoško-filozofsku grupu. Prvu priču objavljuje 1928. godine, a prvu pripovijetku 1936. Djela su mu prevođena na engleski, njemački, francuski i ruski. Bio je član SANU (Srpske akademije nauka i umjetnosti) i ANUBiH (Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine).
Izvršio je samoubojstvo, skokom sa mosta na Savi u Beogradu 26. ožujka 1984. godine.
Bibliografija [uredi]
"Priče ispod zmajevih krila", priče, Beograd 1939.
"Ognjeno rađanje domovine", poezija , Sarajevo, 1944.
"Družina junaka", priče, Beograd, 1945.
"Bojna lira pionira", poezija, Sarajevo, 1945.
"Ratnikovo proljeće", poezija, Sarajevo, 1947.
"Sunčana republika", poezija, Sarajevo, 1948.
"Rudar i mjesec", poezija, Sarajevo, 1948.
"Doživljaji mačka Toše", poezija, Sarajevo, 1954.
"U carstvu leptirova i medvjeda", priče, Beograd,1956.
"Doživljaji Nikoletine Bursaća", priče, Sarajevo, 1956.
"Orlovi rano lete", roman, Beograd, 1956.
"Lalaj Bao, Čarobna šuma", poezija, Sarajevo, 1957.
"Ježeva kuća", poezija, Sarajevo, 1957.
"Ne tuguj bronzana stražo", 1958.
"Partizanske tužne bajke", priče, Beograd, 1958.
"Priče zanesenog dječaka", priče, Beograd, 1960.
"Djeda Trišin mlin", poezija, Beograd, 1960.
"Magareće godine", priče iz djetinjstva, 1960.
"Slavno vojevanje", roman, Beograd, 1961.
"Bitka u Zlatnoj dolini", roman, Beograd, 1963.
"Vratolomne priče", Sarajevo, 1970.
"Noge na klancu, glava na vrancu", priče, Sarajevo, 1971.
"Lijan vodi karavane", pripovijetke, Sarajevo, 1981.
"Bašta sljezove boje", zbirka priča, 1970
Filmografija [uredi]
"Magareće godine" (1994)
"Gluvi barut" (1990)
"Razgovori stari" (1986)
"Smiješne i druge priče", TV-serija (1986)
"Odumiranje međeda" (1982)
"Bježaćemo čak u Liku" (1979)
"Osma ofanziva", TV-serija (1979)
"Mala moja iz Bosanske Krupe" (1978)
"Hajdučka vremena" (1977)
"Četrdeset prva" (1971)
"Orlovi rano lete" (1966)
"Nikoletina Bursać (1964)
"Grob u žitu" (1951)
"Major Bauk" (1951)
"Živjeće ovaj narod" (1947)
Nagrade [uredi]
NIN-ova nagrada za roman "Ne tuguj bronzana stražo" 1958.
Izabrane pjesme [uredi]
WikIzvor ima izvorni tekst na temu:
Branko Ćopić
Na stranicama WikiCitata postoji zbirka osobnih ili citata o temi:
Branko Ćopić
BOSNA
Bosna je zemlja prepuna čari,Trepeta šuma i bljeska vode,Brda joj kite gradovi stari,Nad njima sinji oblaci brode.Čini se, to je začaran krajKroz koji vilu progoni zmaj.
Duboke gore svečano ćuteU mirnoj sjenci bez ljudskog zova,Tu medo tapa niz tajne pute,A obnoć huče premudra sova.Na proplancima, sve ti se čini,Igraju vile na mjesečini.
A vjeverice - uz trku mnogu -repova trista, hiljadu nogu!-Na glavu Bosnu staviti mogu.
I duh rudarski s punom paradom:S pijukom, lampom i dugom bradom,U kristal kucka, kamenje para,Kroz Bosnu traži rudišta stara,Pod zemljom brdo gvozdeno buši,Uz vreli izvor obojke suši.
U gori stijena trepti k'o živa,Niz nju se voda studena sliva,Biserom gori najmanja kap.A već u klancu, blještav k'o srma,Potok se ruši s kamena strmaI pravi prvi pjenušav slap.
Na kraju - gledaj - rijeka se vije,Matica brza sredinom bije...
Branko Ćopić
NURA BAZDULJ HUBIJAR
Nura Bazdulj-Hubijar
Nura Bazdulj-Hubijar (Foča, 20. august 1951), bosanskohercegovačka književnica
Sadržaj[sakrij]
1 Biografija
2 Bibliografija
3 Nagrade
4 Vanjski linkovi
//
Biografija [uredi]
Nura Bazdulj-Hubijar rođena je 20. august 1951. godine u Mrđenovićima kod Foče. Od 1954. godine živjela je u Sarajevu, gdje se i školovala. Nakon završenog studija medicine 1975. godine seli u Travnik gdje i danas živi. Radi kao liječnik, specijalist medicinske mikrobiologije.
Do sada je objavila niz romana, pjesama i drama. Njezina djela prevođena su na njemački, holandski i norveški, a jedan od njenih romana 1996. snimljen je u tehnici za slijepe osobe. Drama *Braća" izvedena je premijerno u Zenici 1998. Uvrštena je u školske čitanke, Antologiju bošnjačkog putopisa XX. vijeka i u školsku lektiru. Tekstovi Nure Bazdulj-Hubijar uvršteni su u čitanke, a roman "Ruža" u lektiru. Saradnik je dječijih listova "Male novine", "Lastavica", "Vrelo Bosne" i "Palčić", te časopisa "Most", "Odjek" i "Bosanska vila".
Bibliografija [uredi]
"Ja, slavni Ja", zbirka pjesama za djecu ("Drugari", Sarajevo, 1988.),
"Ruža", roman za mlade ("Veselin Masleša", Sarajevo, 1990)
"Ljubav je sihirbaz babo", roman ("Svjetlosti", Sarajevo, 1994.)
"Naše međutim je rat", roman ("Bosanska knjiga", Sarajevo, 1995.)
"Rosa canina", roman ("Međunarodni centar za mir",Sarajevo, 1996.)
"Okrutnost raja", roman (Društvo pisaca BiH, 1997.)
"Braća", drama ("Mizanscen", 1998)
"Amanet", roman ("Šahinpašić", Sarajevo, 1999.)
"Baš mi je žao" 2. izdanje ( R&S, Tuzla, 1999.)
"Kako sam ribu učio da pliva", roman (OKO, Sarajevo, 2000.)
"Šta te muči, Tamagući", roman ("Sezam", 2000.)
"Bizarne storije" ("Svjetlost", Sarajevo, 2001)
"Čekajući Tahira" : Ruža II, (Bosanska riječ, Sarajevo, 2002.)
"Sablja i pero" ( Šejtarija, Sarajevo, 2002.)
"Priče o slovima" ( Svjetlost, Sarajevo, 2002.)
"Duša i cvijet" (Šejtarija, Sarajevo, 2003.)
"Noć u brelima", roman ( Šejtarija, Sarajevo, 2003.)
"Nevjestinski ponor", (Buybook, Sarajevo, 2004.)
"Kad je bio juli", (VBZ,2005.)
"Više ne čekam Tahira" : Ruža III , (Šahinpašić, 2008.)
"Smrt je dosla prekasno", (Šahinpašić,2008.)
"Doba nevinosti", (Šahinpašić,II izdanje 2008.)
Nagrade [uredi]
Priznanja "Zlatni prsten s brilijantom" za "Ženu godine '97." za oblast umjetnosti
Nagrada za najbolji roman na anonimnom konkursu Fond otvoreno društvo BiH-Soros Fondacija za roman "Baš mi je žao" (1998)
Nagrada za dramu "Sablja i pero" (1999) na anonimnom konkursu za radio dramu u organizaciji Radija Bih
Književna nagrada V.B.Z. - Večernji list za najbolji neobjavljeni roman u 2005. za roman "Kad je bio juli"
Nura Bazdulj-Hubijar (Foča, 20. august 1951), bosanskohercegovačka književnica
Sadržaj[sakrij]
1 Biografija
2 Bibliografija
3 Nagrade
4 Vanjski linkovi
//
Biografija [uredi]
Nura Bazdulj-Hubijar rođena je 20. august 1951. godine u Mrđenovićima kod Foče. Od 1954. godine živjela je u Sarajevu, gdje se i školovala. Nakon završenog studija medicine 1975. godine seli u Travnik gdje i danas živi. Radi kao liječnik, specijalist medicinske mikrobiologije.
Do sada je objavila niz romana, pjesama i drama. Njezina djela prevođena su na njemački, holandski i norveški, a jedan od njenih romana 1996. snimljen je u tehnici za slijepe osobe. Drama *Braća" izvedena je premijerno u Zenici 1998. Uvrštena je u školske čitanke, Antologiju bošnjačkog putopisa XX. vijeka i u školsku lektiru. Tekstovi Nure Bazdulj-Hubijar uvršteni su u čitanke, a roman "Ruža" u lektiru. Saradnik je dječijih listova "Male novine", "Lastavica", "Vrelo Bosne" i "Palčić", te časopisa "Most", "Odjek" i "Bosanska vila".
Bibliografija [uredi]
"Ja, slavni Ja", zbirka pjesama za djecu ("Drugari", Sarajevo, 1988.),
"Ruža", roman za mlade ("Veselin Masleša", Sarajevo, 1990)
"Ljubav je sihirbaz babo", roman ("Svjetlosti", Sarajevo, 1994.)
"Naše međutim je rat", roman ("Bosanska knjiga", Sarajevo, 1995.)
"Rosa canina", roman ("Međunarodni centar za mir",Sarajevo, 1996.)
"Okrutnost raja", roman (Društvo pisaca BiH, 1997.)
"Braća", drama ("Mizanscen", 1998)
"Amanet", roman ("Šahinpašić", Sarajevo, 1999.)
"Baš mi je žao" 2. izdanje ( R&S, Tuzla, 1999.)
"Kako sam ribu učio da pliva", roman (OKO, Sarajevo, 2000.)
"Šta te muči, Tamagući", roman ("Sezam", 2000.)
"Bizarne storije" ("Svjetlost", Sarajevo, 2001)
"Čekajući Tahira" : Ruža II, (Bosanska riječ, Sarajevo, 2002.)
"Sablja i pero" ( Šejtarija, Sarajevo, 2002.)
"Priče o slovima" ( Svjetlost, Sarajevo, 2002.)
"Duša i cvijet" (Šejtarija, Sarajevo, 2003.)
"Noć u brelima", roman ( Šejtarija, Sarajevo, 2003.)
"Nevjestinski ponor", (Buybook, Sarajevo, 2004.)
"Kad je bio juli", (VBZ,2005.)
"Više ne čekam Tahira" : Ruža III , (Šahinpašić, 2008.)
"Smrt je dosla prekasno", (Šahinpašić,2008.)
"Doba nevinosti", (Šahinpašić,II izdanje 2008.)
Nagrade [uredi]
Priznanja "Zlatni prsten s brilijantom" za "Ženu godine '97." za oblast umjetnosti
Nagrada za najbolji roman na anonimnom konkursu Fond otvoreno društvo BiH-Soros Fondacija za roman "Baš mi je žao" (1998)
Nagrada za dramu "Sablja i pero" (1999) na anonimnom konkursu za radio dramu u organizaciji Radija Bih
Književna nagrada V.B.Z. - Večernji list za najbolji neobjavljeni roman u 2005. za roman "Kad je bio juli"
IVO ANDRIĆ
Ivo Andrić
Rođenje
9. listopada 1892.Dolac, Bosna i Hercegovina
Smrt
13. ožujka 1975.Beograd, Srbija
Književne vrste
roman, poezija, esej, novela, pripovijetka
Teme
život i povijest Bosne
Otkrij
Važnija djela
Na Drini ćuprijaTravnička hronikaProkleta avlijaPut Alije Đerzeleza
Otkrij
Nagrade
Nobelova nagrada za književnost 1961.
Ivo Andrić (Dolac kod Travnika, 9. listopada 1892. - 13. ožujka 1975., Beograd) hrvatski[1] prozaik, književnik i diplomat iz Bosne i Hercegovine.
Sadržaj[sakrij]
1 Životopis
2 Pitanje nacionalne pripadnosti
3 Interpretacija djela
4 Novi pogledi na Andrićeva djela
5 Djela
6 Izvori
7 Vanjske poveznice
//
Životopis
Ivo Andrić rodio se u hrvatskoj obitelji Antuna Andrića, sudskog podvornika i Katarine Pejić.[2] U dobi od dvije godine ostaje bez oca i uskoro se s majkom seli u Višegrad kod očeve sestre Ane i njenog muža Ivana Matkovšika, graničnog policajca.[2] Nakon završene osnovne škole upisuje sarajevsku Veliku gimnaziju, najstariju bosanskohercegovačku srednju školu. Dobivši stipendiju hrvatskog kulturno-prosvjetnog društva „Napredak“, Andrić 1912. godine započinje studije na Mudroslovnom fakultetu Kraljevskog sveučilišta u Zagrebu. Kasnije studira u Beču i Krakovu.
Andrić se kao sarajevski gimnazijalac kretao u društvu omladinaca iz buntovničke udružbe Mlade Bosne[2], a kao zagrebački student upoznao je Matoša, i premda se nije svrstao u krug matoševaca, Matoševu smrt komemorirao je predavanjem u Klubu hrvatskih studenata "Zvonimir" u Beču ("Vihor", 1914). Interniran za vrijeme rata kao jugoslavenski nacionalist, poslije ujedinjenja ušao je u diplomatsku službu, u kojoj brzo napreduje do pomoćnika ministra vanjskih poslova i najzad izvanrednog poslanika i opunomoćenog ministra u Berlinu. Drugi svjetski rat proveo je povučeno u Beogradu, a poslije 1945. bio je prvi predsjednik Saveza književnika Jugoslavije. 1961 godine dobija nobelovu nagradu za književnost za cjelokupno životno djelo.[3]
Pitanje nacionalne pripadnosti
Prijavnica za upis u prvi semestar Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu od 14. listopada 1912., svjedoči da je Andrićev materinji jezik - hrvatski
Slika njegove prijavnice na sveučilište u Krakowu
Dokumenti iz Andrićevih studentskih dana svjedoče o njegovu hrvatstvu. Tako, slika prijavnice za upis u prvi semestar Filozofskog (Mudroslovnog) fakulteta Sveučilišta u Zagrebu (desno) , koju je Ivo Andrić kao dvadesetogodišnjak, vlastoručno potpisao u Zagrebu 14. listopada 1912., svjedoči da mu je materinji jezik - hrvatski. Identično se izjasnio i prilikom upisa na Sveučilište u Krakowu u Poljskoj gdje piše da je katolički Hrvat iz Bosne.
Tijekom tog razdoblja on postaje i zagovornik ideje Jugoslavenstva. Nakon nastanka zajedničke države Andrić se počinje izjašnjavati kao Srbin [4] i tu nacionalne identifikaciju on će održati do kraja života. Skoro sav njegov opus, književna djela (osim nekoliko pripovjedki objavljenih u ranoj mladosti i na početku književne djelatnosti) i velike romane pisao je ekavicom i srpskim jezikom (ili istočnom varijantom srpskohrvatskog jezika kako se tad zvao) U osoboj prepisci koristio je ćirilično pismo. Ipak godinama su se oko Andrića množile nejasnoće i kontroverze. Da li je do promjene nacionalnog identiteta došlo zbog ideoloških razloga ili zbog karijere pošto on uskoro postaje državni službenik (a potom i ambasador u Berlinu) kraljevine Jugoslavije u kojoj dominira Srbija.
Kako ta kontroverza nikada nije rješena danas ga i Hrvati i Srbi smatraju svojim piscem. Prvi jer je rođen u Hrvatskoj obitelji [3][4][5],a drugi jer je preuzeo njihov nacionalni identitet [4][6] Ipak na kraju Hrvati ga smatraju slabijim piscem od Miroslava Krleže, Slobodana Novaka ili Marinkovića, a Srbi važnijima smatraju Miloša Crnjanskog, Kiša ili Pavića. Sami Bošnjaci ga smatraju slabijim od Meše Selimovića, tako da na kraju ovaj nobelovac postaje svačiji i ničiji pisac.
Interpretacija djela
Andrićevo djelo možemo podijeliti u nekoliko stilsko-tematskih cjelina.
Prva je faza, koju tvore lirika i pjesme u prozi ("Ex Ponto, "Nemiri"), obojena osobnim egzistencijalno-spiritualnim traganjem, što je dijelom i nastalo kao posljedak čitanja tesktova kršćanskoga egzistencijalista Kierkegaarda. Kritika je podijeljena mišljenja o dosezima tih ranih radova: dok srpski kritik Nikola Milošević u njima gleda vrhunac Andrićeva stvaralaštva, hrvatski polihistor, Andrićev zemljak iz srednje Bosne Tomislav Ladan drži da se radi o nevažnim plačljivim adolescentskim jadikovkama što odražavaju piščevu nezrelost i nemaju dublje ni univerzalnije vrijednosti - ni na jezičnom, ni estetskom, a najmanje spoznajnom ili mudrosnom polju.
Druga faza, koja traje do 2. svjetskoga rata, obilježena je Andrićevim okretanjem pripovjednoj prozi i, na jezičnom planu, postupnim prijelazom na srpsku ekavicu (što je u većem broju djela stvorilo čudnu mješavinu u kojoj narator piše srpski ekavski, a likovi - često fratri ili kršćanski i muslimanski puk iz srednje Bosne - govore nekim od hrvatskih/bošnjačkih ijekavskih ili ikavskih dijalekata). S jezične točke motrišta ta je faza različito ocjenjivana: većinski srpski kritičari smatrali su da je Andrićevo spisateljstvo od 30-ih godina nadalje (s vrhuncima u 40-im i 50-im) kontinuacija jezičnoga modela Vuka Karadžića s naglaskom na obogaćenome folklornom izrazu, pa je po njima Andrić umjetnički kodifikator «vukovskoga» folklornoga idioma- po nekim ocjenama zreli ostvaraj toga oblika jezika. Hrvatski se kritičari nisu podrobnije bavili Andrićevim jezičnim izričajem u zrelom razdoblju, no, nekolicina koja je o tom pisala zamijetila je piščevo čišćenje tekstova od «kroatizama» koji su mu se ipak, tu i tamo, ipak potkrali (unutarnji, vanjština,..). Također, implicite su se složili s ocjenom srpskih kritičara da Andrić u toj fazi nije u središnjoj struji hrvatske jezične kulture- ne samo zbog ekavice, nego još više poradi otklona od hrvatskoga jezičnoga purizma, novotvorenica i oblika sintaktičkih struktura. Ukratko - jezik Andrićev nasljeduje izričaj Stankovića i Novakovića, a ne, kao Krleža i Ladan, jezičnu tradiciju Šenoe i Šuleka. Glede umjetničkoga dosega, u većini je pripovjedaka je Andrić «našao sebe», pa je ta zrela faza među umjetnički najproduktivnijima, s ovećim korpusom najcjenjenijih priča. Ostvarene na tradiciji srpske realističke pripovijetke 19. i početka 20. stoljeća (Laza Lazarević, Petar Kočić, Borisav Stanković), te se Andrićeve pripovijesti odlikuju dojmljivom evokacijom atmosfere i izražavaju piščevu vizuru Bosne kao uklete zemlje sraza istoka i zapada, prezasićene konfesionalnim netrpeljivostima, strahovima i nasiljima i razdirane snažnim strastima- od erotskih do vlastohlepnih. Autor prikazuje likove na crti zolinskoga naturalizma: bez opisa interioriziranih svijesti i potencijala mijene osobnosti, glavni su Andrićevi likovi najčešće tjerani paralelogramom sila bioloških poriva i zlosilja orijentalnoga despotizma. Osobe su iz triju konfesija (katoličke, istočno-pravoslavne i muslimanske), dok se, tu i tamo, pojavljuju i sefardski Židovi, kao i useljenici iz doba austro-ugarske okupacije. Pripovijesti su locirane u različita vremena, iako su najčešće one iz 19. stoljeća i početka 20.
Posljednja, i u svijetu najpoznatija faza Andrićeva stvaralaštva obilježena je opsežnijim djelima. Romane «Na Drini ćuprija» i «Travnička hronika» napisao je tijekom samonametnute izolacije u od Nijemaca okupiranome Beogradu, dok su «Gospođica» i nedovršeni «Omerpaša Latas» ostali pomalo u sjeni navedenih romana. Kritici često svrstavaju među romane dulju pripovijest «Prokleta avlija», koju mnogi poznavatelji drže vrhuncem Andrićeva pripovjedačkoga umijeća. Osim atipične «Gospođice», koja je na crti balzakovskih studija monomanijakalnih likova u opisu škrtice Rajke Radaković i njene sterilne egzistencije, ostala su djela uronjena u bosansku sredinu (doduše, valja napomenuti da je i dio romana «Gospođica» središten u Bosni) i tradicionalnom kroničarskom naracijom tkaju ozračje bosanske «proklete zemlje» i njenih usudom sukobljenih vjerskocivilizacijskih zajednica, prikovanih nabojem netrpeljivosti i međuovisnosti. Ocjena Andrića-romanopisca daleko je od suglasja: po nekima je pisac, na zasadama franjevačkih ljetopisa i minucioznim, dojmljivim realističkim opažajima i elegičnom mudrošću protkanim pripovijedanjem uspio kreirati svijet «sraza civilizacija na rubu Europe» univerzalnoga opsega i dosega; po drugima je Andrić velik jedino u novelama i pripovijestima, dok se za njegove romane drži da su staromodna proza- vjerodostojna kao kronika, no umjetnički nedovoljno ostvarena na emocionalnom ili misaonom polju. Bilo kako bilo, Ivo je Andrić u svijetu uglavnom poznat po svoja dva romana, «Na Drini ćuprija» i «Travnička hronika». U prvom je romanu junak Višegradski most kao protimbama nabijen simbol ljudske tvoračke snage i nerazorivosti pred silama vremena koje troše osobe, događaje, ustanke, političke sustave, ambicije i civilizacije; radnja mu se proteže u preko pet stoljeća i obiluje slikama brutalnosti istočnjačkoga despotizma i uzmicanja istoga pred nadirućim zapadom. Drugi roman, «Travnička hronika», smješten je u srednju Bosnu u doba Napoleonove vlasti i glavni su mu likovi, uz domaće ljude, francuski i austrijski diplomati asignirani u «konzulskom» Travniku. Odlike Andrićeve pripovjedačke umjetnosti su smiren, «epičarski» ton i pristup, naglasak na tjelesnosti i determinizmu ljudskih poriva koji često potječu iz uljudbom oblikovanih silnica što tvore «karakter»- njegovi su likovi i prečesto paralelogram civilizacijsko-prostornovremenskih sila, locirani i uvjetovani društvenopovijesnim kontekstom, a sa zanemarivo malom dimenzijom unutarnje slobode i problematizacije moralnih konflikata. Pisac je u tom surječju prikazivač pasivne, receptivne svijesti nemoćne da se odupre snazi okoliša. Iako je često navođen utjecaj Kierkegaarda, Tomasa Manna i, dijelom, Dostojevskoga na Andrića (sam je auktor bio književno veoma obrazovan), iz piščevih djela to nije vidljivo- kritika je ustanovila plodonosnije sveze sa srpskom književnom tradicijom, poglavito tekstovima Bore Stankovića, Kočića, i, još dalje u prošlost, Vuka Karadžića. Posljednje je Andrićevo (a po mnogima i najbolje) djelo postumno objelodanjena zbirka meditativnih zapisa «Znakovi pored puta»- testamentarni brevijar melankolije koji se može označiti kao zreli dovršetak dubleta mladenačkih knjiga o jadu življenja što ga tvore «Ex Ponto» i «Nemiri». Ironija je da je ta, možda najbolja Andrićeva knjiga i vjerojatno njegov glavni zalog literarne «besmrtnosti» praktički neprevođena na strane jezike, a u srpskom čitateljskom krugu tek počinje dobivati kanonski status.
Novi pogledi na Andrićeva djela
Kip Ive Andrića u Beogradu.
U razdoblju raspada druge Jugoslavije, a poglavito poslije 1991., pojavili su se kritički tonovi koji do tada nisu mogli doći do izražaja zbog jednostavne činjenice da je Andrić u SFRJ imao status državnoga pisca. To se prije svega odnosi na dva polja: prvo su emocijama nabijeni napadaji koji dolaze od strane bošnjačko-muslimanske inteligencije, i u kojima se Andrić ocjenjuje kao protumuslimanski bigot koji je, naglašeno je, detaljistički opisivao muslimanska nasilja nad pravoslavnim kršćanima istodobno (tijekom 1942.) kad su četnici vršili veliki pokolj muslimanskoga življa u dolini Drine, a Andrić je za to znao. Detaljnom raščlambom Andrićeva djela, prije svega njegovih pripovijedaka, bošnjačko-muslimanski kritik Muhsin Rizvić je dao, po Andrićev ljudski i umjetnički integritet, upravno razornu ocjenu. U tom je prikazu (kao i drugima posvećenima toj temi) Andriću ponajviše zamjereno stereotipno prikazivanje Bosanskih Muslimana koji su, skoro u potpunosti, okarakterizirani kao "istočnjački" element bez racionalnih dvojbi svojstvenih kršćanima, utonuo u senzualnost i duhovnu prazninu i podsvjesno tjeran na drastična nasilja i mržnju prema kršćanima kao neku vrstu kompenzacije zbog "grijeha" izdaje i prelaska na vjeru turskoga osvajača. Iako su takva uopćavanja problematična, ne može se zanijekati da u Andrićevom djelu Bosanski Muslimani ne figuriraju kao ličnosti nego kao likovi.
Drugi je prigovor vjerojatno ozbiljnije i dugoročno važnije naravi i cilja na precijenjenost Andrića kao pisca, te na njegovu umjetničku zastarjelost i plošnost. Iz vizure hrvatske književnosti, Andrić ne može podnijeti usporedbu s modernističkim prozaistima (od Polića Kamova preko Krleže do Slobodana Novaka), pa čak ni sa stilski bliskim, politički kontroverznim Pavelićevim «doglavnikom» Milom Budakom, s kojim kao pisac tradicionalistički oblikovanih regionalnih epopeja i biološki determiniranih erotskih strasti ima dosta sličnosti (koliko god se razlikovali u ideologiji). U srpskoj je književnosti Andrić često apostrofiran kao «Srbin-katolik», tj. zbog ideoloških razloga, no srpska kritika dvoji koliko je Andrićeva tematika u matici srpske književnosti (nerijetko se Miloš Crnjanski ističe kao najznačajniji srpski pisac 20. stoljeća, a postmodernistički trendovi, od Danila Kiša do Milorada Pavića, isto nisu išli na ruku Andrićevoj reputaciji). I, naposljetku, bošnjačka kritika drži da je Ivo Andrić pisac slabijega zamaha i dosega od Mehmeda-Meše Selimovića, koji sve više, u toj optici, poprima status središnjega bošnjačkoga, a i bosanskoga pisca.
Djela
Ex Ponto (pjesme u prozi, 1918.)
Nemiri (pjesme u prozi, 1921.)
Put Alije Đerzeleza (pripovijetke, 1920.)
Pripovetke, I (1924.)
Pripovetke (1931.)
Njegoš kao tragični junak kosovske misli (1935.)
Pripovetke, II (1936.)
Na Drini ćuprija (roman, 1945.)
Travnička hronika (roman, 1945.)
Gospođica (roman, 1945.)
Rzavski bregovi (pripovijetke, 1947.)
Nove pripovetke (1948.)
Priča o vezirovom slonu (1948.)
Sjeme iz Kalifornije (pripovijetka, 1948.)
O Vuku kao piscu, o Vuku kao reformatoru (studija, 1950.)
Prokleta avlija (pripovijest, 1954.)
Lica (pripovijetke, 1960.)
Zapisi o Goji (1961.)
O priči i pričanju - govor prigodom dodjele Nobelove nagrade za književnost (1961.)
Žena na kamenu (1962.)
Sabrana djela, 1-10 (1963.)
Sabrana djela Ive Andrića, 1-17 (1976.)
Omerpaša Latas (nedovršeni roman, u okviru Sabranih djela, 1976.)
Kuća na osami (pripovijesti, u okviru Sabranih djela, 1976.)
Znakovi pored puta (u okviru Sabranih djela, 1976.)
Sabrana djela Ive Andrića 1-17 (1981.)
Rođenje
9. listopada 1892.Dolac, Bosna i Hercegovina
Smrt
13. ožujka 1975.Beograd, Srbija
Književne vrste
roman, poezija, esej, novela, pripovijetka
Teme
život i povijest Bosne
Otkrij
Važnija djela
Na Drini ćuprijaTravnička hronikaProkleta avlijaPut Alije Đerzeleza
Otkrij
Nagrade
Nobelova nagrada za književnost 1961.
Ivo Andrić (Dolac kod Travnika, 9. listopada 1892. - 13. ožujka 1975., Beograd) hrvatski[1] prozaik, književnik i diplomat iz Bosne i Hercegovine.
Sadržaj[sakrij]
1 Životopis
2 Pitanje nacionalne pripadnosti
3 Interpretacija djela
4 Novi pogledi na Andrićeva djela
5 Djela
6 Izvori
7 Vanjske poveznice
//
Životopis
Ivo Andrić rodio se u hrvatskoj obitelji Antuna Andrića, sudskog podvornika i Katarine Pejić.[2] U dobi od dvije godine ostaje bez oca i uskoro se s majkom seli u Višegrad kod očeve sestre Ane i njenog muža Ivana Matkovšika, graničnog policajca.[2] Nakon završene osnovne škole upisuje sarajevsku Veliku gimnaziju, najstariju bosanskohercegovačku srednju školu. Dobivši stipendiju hrvatskog kulturno-prosvjetnog društva „Napredak“, Andrić 1912. godine započinje studije na Mudroslovnom fakultetu Kraljevskog sveučilišta u Zagrebu. Kasnije studira u Beču i Krakovu.
Andrić se kao sarajevski gimnazijalac kretao u društvu omladinaca iz buntovničke udružbe Mlade Bosne[2], a kao zagrebački student upoznao je Matoša, i premda se nije svrstao u krug matoševaca, Matoševu smrt komemorirao je predavanjem u Klubu hrvatskih studenata "Zvonimir" u Beču ("Vihor", 1914). Interniran za vrijeme rata kao jugoslavenski nacionalist, poslije ujedinjenja ušao je u diplomatsku službu, u kojoj brzo napreduje do pomoćnika ministra vanjskih poslova i najzad izvanrednog poslanika i opunomoćenog ministra u Berlinu. Drugi svjetski rat proveo je povučeno u Beogradu, a poslije 1945. bio je prvi predsjednik Saveza književnika Jugoslavije. 1961 godine dobija nobelovu nagradu za književnost za cjelokupno životno djelo.[3]
Pitanje nacionalne pripadnosti
Prijavnica za upis u prvi semestar Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu od 14. listopada 1912., svjedoči da je Andrićev materinji jezik - hrvatski
Slika njegove prijavnice na sveučilište u Krakowu
Dokumenti iz Andrićevih studentskih dana svjedoče o njegovu hrvatstvu. Tako, slika prijavnice za upis u prvi semestar Filozofskog (Mudroslovnog) fakulteta Sveučilišta u Zagrebu (desno) , koju je Ivo Andrić kao dvadesetogodišnjak, vlastoručno potpisao u Zagrebu 14. listopada 1912., svjedoči da mu je materinji jezik - hrvatski. Identično se izjasnio i prilikom upisa na Sveučilište u Krakowu u Poljskoj gdje piše da je katolički Hrvat iz Bosne.
Tijekom tog razdoblja on postaje i zagovornik ideje Jugoslavenstva. Nakon nastanka zajedničke države Andrić se počinje izjašnjavati kao Srbin [4] i tu nacionalne identifikaciju on će održati do kraja života. Skoro sav njegov opus, književna djela (osim nekoliko pripovjedki objavljenih u ranoj mladosti i na početku književne djelatnosti) i velike romane pisao je ekavicom i srpskim jezikom (ili istočnom varijantom srpskohrvatskog jezika kako se tad zvao) U osoboj prepisci koristio je ćirilično pismo. Ipak godinama su se oko Andrića množile nejasnoće i kontroverze. Da li je do promjene nacionalnog identiteta došlo zbog ideoloških razloga ili zbog karijere pošto on uskoro postaje državni službenik (a potom i ambasador u Berlinu) kraljevine Jugoslavije u kojoj dominira Srbija.
Kako ta kontroverza nikada nije rješena danas ga i Hrvati i Srbi smatraju svojim piscem. Prvi jer je rođen u Hrvatskoj obitelji [3][4][5],a drugi jer je preuzeo njihov nacionalni identitet [4][6] Ipak na kraju Hrvati ga smatraju slabijim piscem od Miroslava Krleže, Slobodana Novaka ili Marinkovića, a Srbi važnijima smatraju Miloša Crnjanskog, Kiša ili Pavića. Sami Bošnjaci ga smatraju slabijim od Meše Selimovića, tako da na kraju ovaj nobelovac postaje svačiji i ničiji pisac.
Interpretacija djela
Andrićevo djelo možemo podijeliti u nekoliko stilsko-tematskih cjelina.
Prva je faza, koju tvore lirika i pjesme u prozi ("Ex Ponto, "Nemiri"), obojena osobnim egzistencijalno-spiritualnim traganjem, što je dijelom i nastalo kao posljedak čitanja tesktova kršćanskoga egzistencijalista Kierkegaarda. Kritika je podijeljena mišljenja o dosezima tih ranih radova: dok srpski kritik Nikola Milošević u njima gleda vrhunac Andrićeva stvaralaštva, hrvatski polihistor, Andrićev zemljak iz srednje Bosne Tomislav Ladan drži da se radi o nevažnim plačljivim adolescentskim jadikovkama što odražavaju piščevu nezrelost i nemaju dublje ni univerzalnije vrijednosti - ni na jezičnom, ni estetskom, a najmanje spoznajnom ili mudrosnom polju.
Druga faza, koja traje do 2. svjetskoga rata, obilježena je Andrićevim okretanjem pripovjednoj prozi i, na jezičnom planu, postupnim prijelazom na srpsku ekavicu (što je u većem broju djela stvorilo čudnu mješavinu u kojoj narator piše srpski ekavski, a likovi - često fratri ili kršćanski i muslimanski puk iz srednje Bosne - govore nekim od hrvatskih/bošnjačkih ijekavskih ili ikavskih dijalekata). S jezične točke motrišta ta je faza različito ocjenjivana: većinski srpski kritičari smatrali su da je Andrićevo spisateljstvo od 30-ih godina nadalje (s vrhuncima u 40-im i 50-im) kontinuacija jezičnoga modela Vuka Karadžića s naglaskom na obogaćenome folklornom izrazu, pa je po njima Andrić umjetnički kodifikator «vukovskoga» folklornoga idioma- po nekim ocjenama zreli ostvaraj toga oblika jezika. Hrvatski se kritičari nisu podrobnije bavili Andrićevim jezičnim izričajem u zrelom razdoblju, no, nekolicina koja je o tom pisala zamijetila je piščevo čišćenje tekstova od «kroatizama» koji su mu se ipak, tu i tamo, ipak potkrali (unutarnji, vanjština,..). Također, implicite su se složili s ocjenom srpskih kritičara da Andrić u toj fazi nije u središnjoj struji hrvatske jezične kulture- ne samo zbog ekavice, nego još više poradi otklona od hrvatskoga jezičnoga purizma, novotvorenica i oblika sintaktičkih struktura. Ukratko - jezik Andrićev nasljeduje izričaj Stankovića i Novakovića, a ne, kao Krleža i Ladan, jezičnu tradiciju Šenoe i Šuleka. Glede umjetničkoga dosega, u većini je pripovjedaka je Andrić «našao sebe», pa je ta zrela faza među umjetnički najproduktivnijima, s ovećim korpusom najcjenjenijih priča. Ostvarene na tradiciji srpske realističke pripovijetke 19. i početka 20. stoljeća (Laza Lazarević, Petar Kočić, Borisav Stanković), te se Andrićeve pripovijesti odlikuju dojmljivom evokacijom atmosfere i izražavaju piščevu vizuru Bosne kao uklete zemlje sraza istoka i zapada, prezasićene konfesionalnim netrpeljivostima, strahovima i nasiljima i razdirane snažnim strastima- od erotskih do vlastohlepnih. Autor prikazuje likove na crti zolinskoga naturalizma: bez opisa interioriziranih svijesti i potencijala mijene osobnosti, glavni su Andrićevi likovi najčešće tjerani paralelogramom sila bioloških poriva i zlosilja orijentalnoga despotizma. Osobe su iz triju konfesija (katoličke, istočno-pravoslavne i muslimanske), dok se, tu i tamo, pojavljuju i sefardski Židovi, kao i useljenici iz doba austro-ugarske okupacije. Pripovijesti su locirane u različita vremena, iako su najčešće one iz 19. stoljeća i početka 20.
Posljednja, i u svijetu najpoznatija faza Andrićeva stvaralaštva obilježena je opsežnijim djelima. Romane «Na Drini ćuprija» i «Travnička hronika» napisao je tijekom samonametnute izolacije u od Nijemaca okupiranome Beogradu, dok su «Gospođica» i nedovršeni «Omerpaša Latas» ostali pomalo u sjeni navedenih romana. Kritici često svrstavaju među romane dulju pripovijest «Prokleta avlija», koju mnogi poznavatelji drže vrhuncem Andrićeva pripovjedačkoga umijeća. Osim atipične «Gospođice», koja je na crti balzakovskih studija monomanijakalnih likova u opisu škrtice Rajke Radaković i njene sterilne egzistencije, ostala su djela uronjena u bosansku sredinu (doduše, valja napomenuti da je i dio romana «Gospođica» središten u Bosni) i tradicionalnom kroničarskom naracijom tkaju ozračje bosanske «proklete zemlje» i njenih usudom sukobljenih vjerskocivilizacijskih zajednica, prikovanih nabojem netrpeljivosti i međuovisnosti. Ocjena Andrića-romanopisca daleko je od suglasja: po nekima je pisac, na zasadama franjevačkih ljetopisa i minucioznim, dojmljivim realističkim opažajima i elegičnom mudrošću protkanim pripovijedanjem uspio kreirati svijet «sraza civilizacija na rubu Europe» univerzalnoga opsega i dosega; po drugima je Andrić velik jedino u novelama i pripovijestima, dok se za njegove romane drži da su staromodna proza- vjerodostojna kao kronika, no umjetnički nedovoljno ostvarena na emocionalnom ili misaonom polju. Bilo kako bilo, Ivo je Andrić u svijetu uglavnom poznat po svoja dva romana, «Na Drini ćuprija» i «Travnička hronika». U prvom je romanu junak Višegradski most kao protimbama nabijen simbol ljudske tvoračke snage i nerazorivosti pred silama vremena koje troše osobe, događaje, ustanke, političke sustave, ambicije i civilizacije; radnja mu se proteže u preko pet stoljeća i obiluje slikama brutalnosti istočnjačkoga despotizma i uzmicanja istoga pred nadirućim zapadom. Drugi roman, «Travnička hronika», smješten je u srednju Bosnu u doba Napoleonove vlasti i glavni su mu likovi, uz domaće ljude, francuski i austrijski diplomati asignirani u «konzulskom» Travniku. Odlike Andrićeve pripovjedačke umjetnosti su smiren, «epičarski» ton i pristup, naglasak na tjelesnosti i determinizmu ljudskih poriva koji često potječu iz uljudbom oblikovanih silnica što tvore «karakter»- njegovi su likovi i prečesto paralelogram civilizacijsko-prostornovremenskih sila, locirani i uvjetovani društvenopovijesnim kontekstom, a sa zanemarivo malom dimenzijom unutarnje slobode i problematizacije moralnih konflikata. Pisac je u tom surječju prikazivač pasivne, receptivne svijesti nemoćne da se odupre snazi okoliša. Iako je često navođen utjecaj Kierkegaarda, Tomasa Manna i, dijelom, Dostojevskoga na Andrića (sam je auktor bio književno veoma obrazovan), iz piščevih djela to nije vidljivo- kritika je ustanovila plodonosnije sveze sa srpskom književnom tradicijom, poglavito tekstovima Bore Stankovića, Kočića, i, još dalje u prošlost, Vuka Karadžića. Posljednje je Andrićevo (a po mnogima i najbolje) djelo postumno objelodanjena zbirka meditativnih zapisa «Znakovi pored puta»- testamentarni brevijar melankolije koji se može označiti kao zreli dovršetak dubleta mladenačkih knjiga o jadu življenja što ga tvore «Ex Ponto» i «Nemiri». Ironija je da je ta, možda najbolja Andrićeva knjiga i vjerojatno njegov glavni zalog literarne «besmrtnosti» praktički neprevođena na strane jezike, a u srpskom čitateljskom krugu tek počinje dobivati kanonski status.
Novi pogledi na Andrićeva djela
Kip Ive Andrića u Beogradu.
U razdoblju raspada druge Jugoslavije, a poglavito poslije 1991., pojavili su se kritički tonovi koji do tada nisu mogli doći do izražaja zbog jednostavne činjenice da je Andrić u SFRJ imao status državnoga pisca. To se prije svega odnosi na dva polja: prvo su emocijama nabijeni napadaji koji dolaze od strane bošnjačko-muslimanske inteligencije, i u kojima se Andrić ocjenjuje kao protumuslimanski bigot koji je, naglašeno je, detaljistički opisivao muslimanska nasilja nad pravoslavnim kršćanima istodobno (tijekom 1942.) kad su četnici vršili veliki pokolj muslimanskoga življa u dolini Drine, a Andrić je za to znao. Detaljnom raščlambom Andrićeva djela, prije svega njegovih pripovijedaka, bošnjačko-muslimanski kritik Muhsin Rizvić je dao, po Andrićev ljudski i umjetnički integritet, upravno razornu ocjenu. U tom je prikazu (kao i drugima posvećenima toj temi) Andriću ponajviše zamjereno stereotipno prikazivanje Bosanskih Muslimana koji su, skoro u potpunosti, okarakterizirani kao "istočnjački" element bez racionalnih dvojbi svojstvenih kršćanima, utonuo u senzualnost i duhovnu prazninu i podsvjesno tjeran na drastična nasilja i mržnju prema kršćanima kao neku vrstu kompenzacije zbog "grijeha" izdaje i prelaska na vjeru turskoga osvajača. Iako su takva uopćavanja problematična, ne može se zanijekati da u Andrićevom djelu Bosanski Muslimani ne figuriraju kao ličnosti nego kao likovi.
Drugi je prigovor vjerojatno ozbiljnije i dugoročno važnije naravi i cilja na precijenjenost Andrića kao pisca, te na njegovu umjetničku zastarjelost i plošnost. Iz vizure hrvatske književnosti, Andrić ne može podnijeti usporedbu s modernističkim prozaistima (od Polića Kamova preko Krleže do Slobodana Novaka), pa čak ni sa stilski bliskim, politički kontroverznim Pavelićevim «doglavnikom» Milom Budakom, s kojim kao pisac tradicionalistički oblikovanih regionalnih epopeja i biološki determiniranih erotskih strasti ima dosta sličnosti (koliko god se razlikovali u ideologiji). U srpskoj je književnosti Andrić često apostrofiran kao «Srbin-katolik», tj. zbog ideoloških razloga, no srpska kritika dvoji koliko je Andrićeva tematika u matici srpske književnosti (nerijetko se Miloš Crnjanski ističe kao najznačajniji srpski pisac 20. stoljeća, a postmodernistički trendovi, od Danila Kiša do Milorada Pavića, isto nisu išli na ruku Andrićevoj reputaciji). I, naposljetku, bošnjačka kritika drži da je Ivo Andrić pisac slabijega zamaha i dosega od Mehmeda-Meše Selimovića, koji sve više, u toj optici, poprima status središnjega bošnjačkoga, a i bosanskoga pisca.
Djela
Ex Ponto (pjesme u prozi, 1918.)
Nemiri (pjesme u prozi, 1921.)
Put Alije Đerzeleza (pripovijetke, 1920.)
Pripovetke, I (1924.)
Pripovetke (1931.)
Njegoš kao tragični junak kosovske misli (1935.)
Pripovetke, II (1936.)
Na Drini ćuprija (roman, 1945.)
Travnička hronika (roman, 1945.)
Gospođica (roman, 1945.)
Rzavski bregovi (pripovijetke, 1947.)
Nove pripovetke (1948.)
Priča o vezirovom slonu (1948.)
Sjeme iz Kalifornije (pripovijetka, 1948.)
O Vuku kao piscu, o Vuku kao reformatoru (studija, 1950.)
Prokleta avlija (pripovijest, 1954.)
Lica (pripovijetke, 1960.)
Zapisi o Goji (1961.)
O priči i pričanju - govor prigodom dodjele Nobelove nagrade za književnost (1961.)
Žena na kamenu (1962.)
Sabrana djela, 1-10 (1963.)
Sabrana djela Ive Andrića, 1-17 (1976.)
Omerpaša Latas (nedovršeni roman, u okviru Sabranih djela, 1976.)
Kuća na osami (pripovijesti, u okviru Sabranih djela, 1976.)
Znakovi pored puta (u okviru Sabranih djela, 1976.)
Sabrana djela Ive Andrića 1-17 (1981.)
DŽEK LONDON
Džek London
Američki književnik
rođen:
12. januar 1876.San Francisko (SAD)
preminuo:
22. novembar 1916.Kalifornija (SAD)
Džon Grifit (engl. John Griffith Chaney) (Ouklend, SAD, 12. januar 1876. – 22. novembar 1916) je bio američki pisac poznat kao Džek London (Jack London), jedan od najčitanijih u prvoj polovini XX veka. Rođen je kao vanbračni sin samozvanog "profesora", pisca i astrologa V. H. Čenija, koji ga nikada nije priznao. Napisao oko 50 pripovedaka i romana, najpoznatiji „Zov divljine“ i „Beli očnjak“ i autobiografski roman Martin Idn (1909). Govorio je o životu radničke klase, sa izrazito socijalističkom tendencijom.
[uredi] Dela
Romani
Kći snega (1902)
Zov divljine (1903)
Kempton-Vejs pisma (1903)
(objavljeno anonimno, napisao zajedno sa Anom Strunski)
Morski vuk (1904)
Igra (1905)
Beli očnjak (1906)
Pre Adama (1907)
Čelična peta (1908)
Martin Eden (1909)
Burning Daylight (1910)
Lost Face (1910)
Avantura (1911)
The Scarlet Plague (1912)
Sin Sunca (1912)
The Abysmal Brute (1913)
Mesečeva dolina (1913)
The Mutiny of the Elsinore (1914)
The Star Rover (1915)
(u Engleskoj objavljeno pod naslovom Jakna)
The Little Lady of the Big House (1916)
Džeri sa Islanda (1917)
Majkl, Džerijev brat (1917)
Hearts of Three (1920)
The Assassination Bureau, Ltd (1963)
(ostalo poluzavršeno, dovršio Robert Fiš)
Zbirke kratkih priča
Sin vuka (1900)
Deca mraza (1902)
Tales of the Fish Patrol (1906)
Priče sa Južnih mora (1911)
Smoke Bellew (1912)
Kornjače sa Tasmanije (1916)
Ne-fikcija i eseji
Ljudi ponora (1903)
Revolucija, i drugi eseji (1910)
The Cruise of the Snark (1911)
Kratke priče
Ko veruje u duhove! (1895)
Hiljadu smrti (1899)
U dalekoj zemlji (1899)
The Rejuvenation of Major Rathbone (1899)
Bela tišina (1899)
The King of Mazy May (1899)
Severna odiseja (1900)
Even unto Death (1900)
The Man With the Gash (1900)
A Relic of the Pliocene (1901)
Bog njegovih predaka (1901)
Zakon života (1901)
The Minions of Midas (1901)
Diable—A Dog (1902), renamed Bâtard in 1904
U šumama severa (1902)
Keesh, Son of Keesh (1902)
Moon-Face (1902)
The Death of Ligoun (1902)
To Build a Fire (1902, revised 1908)
The Dominant Primordial Beast (1903)
The Leopard Man's Story (1903)
The One Thousand Dozen (1903)
Senka i munja (1903)
Negore the Coward (1904)
Ljubav života (1905)
Otpadnik (1906)
A Curious Fragment (1908)
Aloha Oe (1908)
Neprijatelj celog sveta (1908)
A Piece of Steak (1909)
Zbogom, Džek (1909)
South of the Slot (1909)
Kitajac (1909)
The Dream of Debs (1909)
Seme MekKoja (1909)
Golijat (1910)
Kada je svet bio mlad (1910)
The Unparalleled Invasion (1910)
Snaga snažnog (1911)
Rat (1911)
The Scarlet Plague (1912)
Crveni (1918)
All Gold Canyon
By The Turtles of Tasman
Semjuel
Ludilo Džona Harneda
Meksikanac
The Sundog Trail
Told in the Drooling Ward
To the Man on Trail
Ha! Ha! Ha!
Paganin
Savez staraca
Neočekivano
Pozorišni komadi
The Acorn Planter: a California Forest Play (1916)
Američki književnik
rođen:
12. januar 1876.San Francisko (SAD)
preminuo:
22. novembar 1916.Kalifornija (SAD)
Džon Grifit (engl. John Griffith Chaney) (Ouklend, SAD, 12. januar 1876. – 22. novembar 1916) je bio američki pisac poznat kao Džek London (Jack London), jedan od najčitanijih u prvoj polovini XX veka. Rođen je kao vanbračni sin samozvanog "profesora", pisca i astrologa V. H. Čenija, koji ga nikada nije priznao. Napisao oko 50 pripovedaka i romana, najpoznatiji „Zov divljine“ i „Beli očnjak“ i autobiografski roman Martin Idn (1909). Govorio je o životu radničke klase, sa izrazito socijalističkom tendencijom.
[uredi] Dela
Romani
Kći snega (1902)
Zov divljine (1903)
Kempton-Vejs pisma (1903)
(objavljeno anonimno, napisao zajedno sa Anom Strunski)
Morski vuk (1904)
Igra (1905)
Beli očnjak (1906)
Pre Adama (1907)
Čelična peta (1908)
Martin Eden (1909)
Burning Daylight (1910)
Lost Face (1910)
Avantura (1911)
The Scarlet Plague (1912)
Sin Sunca (1912)
The Abysmal Brute (1913)
Mesečeva dolina (1913)
The Mutiny of the Elsinore (1914)
The Star Rover (1915)
(u Engleskoj objavljeno pod naslovom Jakna)
The Little Lady of the Big House (1916)
Džeri sa Islanda (1917)
Majkl, Džerijev brat (1917)
Hearts of Three (1920)
The Assassination Bureau, Ltd (1963)
(ostalo poluzavršeno, dovršio Robert Fiš)
Zbirke kratkih priča
Sin vuka (1900)
Deca mraza (1902)
Tales of the Fish Patrol (1906)
Priče sa Južnih mora (1911)
Smoke Bellew (1912)
Kornjače sa Tasmanije (1916)
Ne-fikcija i eseji
Ljudi ponora (1903)
Revolucija, i drugi eseji (1910)
The Cruise of the Snark (1911)
Kratke priče
Ko veruje u duhove! (1895)
Hiljadu smrti (1899)
U dalekoj zemlji (1899)
The Rejuvenation of Major Rathbone (1899)
Bela tišina (1899)
The King of Mazy May (1899)
Severna odiseja (1900)
Even unto Death (1900)
The Man With the Gash (1900)
A Relic of the Pliocene (1901)
Bog njegovih predaka (1901)
Zakon života (1901)
The Minions of Midas (1901)
Diable—A Dog (1902), renamed Bâtard in 1904
U šumama severa (1902)
Keesh, Son of Keesh (1902)
Moon-Face (1902)
The Death of Ligoun (1902)
To Build a Fire (1902, revised 1908)
The Dominant Primordial Beast (1903)
The Leopard Man's Story (1903)
The One Thousand Dozen (1903)
Senka i munja (1903)
Negore the Coward (1904)
Ljubav života (1905)
Otpadnik (1906)
A Curious Fragment (1908)
Aloha Oe (1908)
Neprijatelj celog sveta (1908)
A Piece of Steak (1909)
Zbogom, Džek (1909)
South of the Slot (1909)
Kitajac (1909)
The Dream of Debs (1909)
Seme MekKoja (1909)
Golijat (1910)
Kada je svet bio mlad (1910)
The Unparalleled Invasion (1910)
Snaga snažnog (1911)
Rat (1911)
The Scarlet Plague (1912)
Crveni (1918)
All Gold Canyon
By The Turtles of Tasman
Semjuel
Ludilo Džona Harneda
Meksikanac
The Sundog Trail
Told in the Drooling Ward
To the Man on Trail
Ha! Ha! Ha!
Paganin
Savez staraca
Neočekivano
Pozorišni komadi
The Acorn Planter: a California Forest Play (1916)
LEKTIRE ZA OSNOVNU ŠKOLU
NEKE OD NAJČEŠĆIH LEKTIRA U OSNOVNOJ ŠKOLI
Lektira za prvi razred
1. Jakob i Vilhelm Grimm: Bajke
2. Branko Ćopić: U svijetu medvjeda i leptirova
3. Ivica Vanja Rorić: Doživljaji miša Šiša
4. Ferida Duraković: Amilina abeceda
5. Ferida Duraković: Mikijeva abeceda
6. Nada Iveljić: Balonijada (igrokazi)
7. Nasiha Kapidžić-Hadžić: Vezeni most
8. Šarl Pero: Bajke
9. Dragan Kulidžan: Sipajte, sipajte
Lektira za drugi razred
1. Hans Kristijan Andersen: Bajke
2. Ismet Bekrić: Dječije nebo
3. Dušan Radović: Poštovana deco
4. Gustav Krklec: Telegrafske basne
5. Ela Peroci: Djeco, laku noć
6. Nasiha Kapidžić-Hadžić: Maskembal u šumi
7. Šimo Ešić: Vezena torbica
8. Bisera Alikadić: Kraljica iz dvorišta
9. Đani Rodari: Telefonske priče
10. Ahmet Hromadžić: Zelena šuma
11. Enisa Osmančević-Ćurić: Pramčiok
Lektira za treći razred
1. Karlo Kolodi: Pinokio
2. Feliks Salten: Bambi
3. Stevan Bulajić: Izviđači Vidrinog jezera
4. Jakov Jurišić: Grgine pustolovine
5. Ahmed Hromadžić: Patuljak vam priča
6. Valdemar Bonsais: Pčelica Maja
7. Mirsad Bećirbašić: Pticodrom
8. Šukrija Pandžo: Samo još kosovi zvižduću
9. Ivo Kobaš: Malo sutra
10. Mira Alečković: Plava torba
11. Ivica Vanja Rorić: Dječak grli svijet
12. Velimir Milošević: U svijetu pravde dječije
13. Branko Ćopić: Priče ispod zmajevih krila
14. Muhidin Šarić: Cvrkutanka
Lektira za četvrti razred
1. Luis Kerol: Alisa u zemlji čuda
2. Aleksa Mikić: Sunčana obala
3. Žil Vern: 20.000 milja pod morem
4. Džek London: Bijeli Očnjak (šesti razred)
5. Branko Ćopić: Orlovi rano lete
6. Mato Lovrak: Vlak u snijegu
7. Nasiha Kapidžić-Hadžić: Pjetlić, svraka i proljeće
8. Alija H. Dubočanin: Tiha rijeka djetinjstva
9. Advan Hozić: Čudo od djeteta
10. Ljerka Anić: Bajke zaboravljenog jezera
11. Ahmet Hromadžić: Okamenjeni vukovi
12. Ljubivoje Ršumović: Poezija (izbor)
13. Enes Kišević: Mačak u trapericama
14. Stevan Bulajić: Krilati karavan
15. Ivana Brlić-Mažuranić: Priče iz davnine
16. Azra Aličič: Priča i zlatno pero
17. Eni G. M. Šmit: Pluk, dječak iz solitera
Lektira za peti razred
1. Radjard Kipling: Knjiga o džungli
2. Branko Ćopić: Magareće godine
3. Željko Ivanković: Zvjezdangrad
4. Danijel Defo: Robinzon Kruso
5. Oskar Vajld: Srećni kraljević
6. Alija Isaković: Lijeve priče
7. Stanko Rakita: Radoznali dječak
8. Džemaludin Latić: Srebrena česma
9. Miroslav Antić: Plavi čuperak (izbor)
10. Alija H. Dubočanin: Lađarski put
11. G. A. Birger: Pustolovine baruna Minhauzena
12. Erih Najt: Lesi se vraća kući
13. Vesna Parun: Mačak Džingis-kan i Miki Trasi
14. Ivana Brlić-Mažuranić: Čudnovate zgode šegrta Hlapića
15. Kornelija Šenfild-Oljača: Seme trave
16. Kemal Mahmutefendić: Roman o novčiću
17. Advan Hozić: Stara tajna (igrokazi)
18. Bisera Alikadić: Voz do neba
19. Zoran M. Jovanović: Bulke pored pruge
Lektira za šesti razred
1. Skender Kulenović: Gromovo đule
2. Kemal Mahmutefendić: Djetinjstvo pod Vrtaljicom
3. Anđelko Vuletić: Klesar Tadija Tegoba
4. Antoan de Sent-Egziperi: Mali princ
5. Henrik Sjenkijevič: U pustinji i prašumi
6. Branislav Nušić: Autobiografija
7. Ivan Kušan: Koko u Parizu
8. Anton Gardaš: Zlatnici kraj puta
9. Arapske priče: 1001 noć (izbor)
10. Milovan Danojlić: Kako spavaju tramvaji
11. Ferenc Molnar: Junaci Pavlove ulice
12. Stevan Raičković: Poezija (autorov izbor)
13. Husein Dervišević: Prodavac osmijeha
14. Petar Kočić: Jazavac pred sudom
15. Majo Topolovac: Saper 5
16. Džek London: Bijeli Očnjak (i u četvrtom razredu)
17. Valter Skot: Ajvanho
18. Ibrahim Kajan: Žuta ptica
19. Irfan Horozović: Inspektor vrtnih patuljaka
Lektira za sedmi razred
1. Erih Kestner: Leteći razred
2. Irfan Horozović: Vauvan
3. Nenad Radanović: Almin vrt
4. Ranko Risojević: Dječaci sa Une
5. Indijske priče: Kelila i Dimna
6. Mark Tven: Kraljević i prosjak
7. Ivo Andrić: Deca (izbor priča)
8. Zuko Džumhur: Nekrolog jednoj čaršiji
9. Branislav Nušić: Komedije
10. Musa Ćazim Ćatić: Poezija (izbor)
11. Nikola Martić: Knjiga o stablima
12. Aleksa Šantić: Izabrane pjesme
13. Ričard Bah: Galeb Džonatan Livingston
14. Perl Bak: Veliki talas
15. Stjepan Čuić: Tajnoviti ponor
16. Nura Bazdulj-Hubijar: Ruža
17. Erih Koš: Bosanske priče
18. Anne Frank: Dnevnik
19. Isak Samokovlija: Nosač Samuel
Lektira za osmi razred
1. Abdulah Sidran: Sjećaš li se Doli Bel
2. Dinko Šimunović: Priče (izbor)
3. Antun Branko Šimić: Pjesme (izbor)
4. Desanka Maksimović: Pjesme i priče (izbor)
5. Risto Trifković: Priče (izbor)
6. J. D. Selindžer: Lovac u žitu
7. Anton Pavlovič Čehov: Novele
8. Lav Nikolajevič Tolstoj: Hadži Murat
9. Volt Vitmen: Vlati trave
10. Zija Dizdarević: Pripovijetke
11. Miljenko Jergović: Mama Leone
12. Edgar Alan Po: Pripovijetke
13. Dario Džamonja: Priče
14. Duško Trifunović: Tumač tiranije
15. Ernest Hemingvej: Starac i more
16. Danilo Kiš: Rani jadi
17. Derviš Sušić: Veliki vezir
Lektira za prvi razred
1. Jakob i Vilhelm Grimm: Bajke
2. Branko Ćopić: U svijetu medvjeda i leptirova
3. Ivica Vanja Rorić: Doživljaji miša Šiša
4. Ferida Duraković: Amilina abeceda
5. Ferida Duraković: Mikijeva abeceda
6. Nada Iveljić: Balonijada (igrokazi)
7. Nasiha Kapidžić-Hadžić: Vezeni most
8. Šarl Pero: Bajke
9. Dragan Kulidžan: Sipajte, sipajte
Lektira za drugi razred
1. Hans Kristijan Andersen: Bajke
2. Ismet Bekrić: Dječije nebo
3. Dušan Radović: Poštovana deco
4. Gustav Krklec: Telegrafske basne
5. Ela Peroci: Djeco, laku noć
6. Nasiha Kapidžić-Hadžić: Maskembal u šumi
7. Šimo Ešić: Vezena torbica
8. Bisera Alikadić: Kraljica iz dvorišta
9. Đani Rodari: Telefonske priče
10. Ahmet Hromadžić: Zelena šuma
11. Enisa Osmančević-Ćurić: Pramčiok
Lektira za treći razred
1. Karlo Kolodi: Pinokio
2. Feliks Salten: Bambi
3. Stevan Bulajić: Izviđači Vidrinog jezera
4. Jakov Jurišić: Grgine pustolovine
5. Ahmed Hromadžić: Patuljak vam priča
6. Valdemar Bonsais: Pčelica Maja
7. Mirsad Bećirbašić: Pticodrom
8. Šukrija Pandžo: Samo još kosovi zvižduću
9. Ivo Kobaš: Malo sutra
10. Mira Alečković: Plava torba
11. Ivica Vanja Rorić: Dječak grli svijet
12. Velimir Milošević: U svijetu pravde dječije
13. Branko Ćopić: Priče ispod zmajevih krila
14. Muhidin Šarić: Cvrkutanka
Lektira za četvrti razred
1. Luis Kerol: Alisa u zemlji čuda
2. Aleksa Mikić: Sunčana obala
3. Žil Vern: 20.000 milja pod morem
4. Džek London: Bijeli Očnjak (šesti razred)
5. Branko Ćopić: Orlovi rano lete
6. Mato Lovrak: Vlak u snijegu
7. Nasiha Kapidžić-Hadžić: Pjetlić, svraka i proljeće
8. Alija H. Dubočanin: Tiha rijeka djetinjstva
9. Advan Hozić: Čudo od djeteta
10. Ljerka Anić: Bajke zaboravljenog jezera
11. Ahmet Hromadžić: Okamenjeni vukovi
12. Ljubivoje Ršumović: Poezija (izbor)
13. Enes Kišević: Mačak u trapericama
14. Stevan Bulajić: Krilati karavan
15. Ivana Brlić-Mažuranić: Priče iz davnine
16. Azra Aličič: Priča i zlatno pero
17. Eni G. M. Šmit: Pluk, dječak iz solitera
Lektira za peti razred
1. Radjard Kipling: Knjiga o džungli
2. Branko Ćopić: Magareće godine
3. Željko Ivanković: Zvjezdangrad
4. Danijel Defo: Robinzon Kruso
5. Oskar Vajld: Srećni kraljević
6. Alija Isaković: Lijeve priče
7. Stanko Rakita: Radoznali dječak
8. Džemaludin Latić: Srebrena česma
9. Miroslav Antić: Plavi čuperak (izbor)
10. Alija H. Dubočanin: Lađarski put
11. G. A. Birger: Pustolovine baruna Minhauzena
12. Erih Najt: Lesi se vraća kući
13. Vesna Parun: Mačak Džingis-kan i Miki Trasi
14. Ivana Brlić-Mažuranić: Čudnovate zgode šegrta Hlapića
15. Kornelija Šenfild-Oljača: Seme trave
16. Kemal Mahmutefendić: Roman o novčiću
17. Advan Hozić: Stara tajna (igrokazi)
18. Bisera Alikadić: Voz do neba
19. Zoran M. Jovanović: Bulke pored pruge
Lektira za šesti razred
1. Skender Kulenović: Gromovo đule
2. Kemal Mahmutefendić: Djetinjstvo pod Vrtaljicom
3. Anđelko Vuletić: Klesar Tadija Tegoba
4. Antoan de Sent-Egziperi: Mali princ
5. Henrik Sjenkijevič: U pustinji i prašumi
6. Branislav Nušić: Autobiografija
7. Ivan Kušan: Koko u Parizu
8. Anton Gardaš: Zlatnici kraj puta
9. Arapske priče: 1001 noć (izbor)
10. Milovan Danojlić: Kako spavaju tramvaji
11. Ferenc Molnar: Junaci Pavlove ulice
12. Stevan Raičković: Poezija (autorov izbor)
13. Husein Dervišević: Prodavac osmijeha
14. Petar Kočić: Jazavac pred sudom
15. Majo Topolovac: Saper 5
16. Džek London: Bijeli Očnjak (i u četvrtom razredu)
17. Valter Skot: Ajvanho
18. Ibrahim Kajan: Žuta ptica
19. Irfan Horozović: Inspektor vrtnih patuljaka
Lektira za sedmi razred
1. Erih Kestner: Leteći razred
2. Irfan Horozović: Vauvan
3. Nenad Radanović: Almin vrt
4. Ranko Risojević: Dječaci sa Une
5. Indijske priče: Kelila i Dimna
6. Mark Tven: Kraljević i prosjak
7. Ivo Andrić: Deca (izbor priča)
8. Zuko Džumhur: Nekrolog jednoj čaršiji
9. Branislav Nušić: Komedije
10. Musa Ćazim Ćatić: Poezija (izbor)
11. Nikola Martić: Knjiga o stablima
12. Aleksa Šantić: Izabrane pjesme
13. Ričard Bah: Galeb Džonatan Livingston
14. Perl Bak: Veliki talas
15. Stjepan Čuić: Tajnoviti ponor
16. Nura Bazdulj-Hubijar: Ruža
17. Erih Koš: Bosanske priče
18. Anne Frank: Dnevnik
19. Isak Samokovlija: Nosač Samuel
Lektira za osmi razred
1. Abdulah Sidran: Sjećaš li se Doli Bel
2. Dinko Šimunović: Priče (izbor)
3. Antun Branko Šimić: Pjesme (izbor)
4. Desanka Maksimović: Pjesme i priče (izbor)
5. Risto Trifković: Priče (izbor)
6. J. D. Selindžer: Lovac u žitu
7. Anton Pavlovič Čehov: Novele
8. Lav Nikolajevič Tolstoj: Hadži Murat
9. Volt Vitmen: Vlati trave
10. Zija Dizdarević: Pripovijetke
11. Miljenko Jergović: Mama Leone
12. Edgar Alan Po: Pripovijetke
13. Dario Džamonja: Priče
14. Duško Trifunović: Tumač tiranije
15. Ernest Hemingvej: Starac i more
16. Danilo Kiš: Rani jadi
17. Derviš Sušić: Veliki vezir
Pretplati se na:
Postovi (Atom)
